Mato Jurković gleda crno nebo

Sjećam se kada sam prvi puta vidjela vaše slike, znala sam da ste slikar ali…

Sjećam se kada sam prvi puta vidjela vaše slike, znala sam da ste slikar, ali vaše slike su bile prekrasne. Onda sam, u stvari, vidjela da ste vi odličan slikar, prvenstveno slikar. Sve drugo je sporedno. Kako se vi vidite?

Mislim da je to sve subjektivna ocjena. Koliko slikara, toliko i ukusa, i tu ne bih imao puno komentara, jer svako slika onako kako zna i sviđa mu se.

Mato Jurković – završena slika iz ciklusa “Jedra”

Vi puno slikate?

Naravno, kao profesionalac to je logično, iako ne mora bit.

Dali odlučite što ćete slikati na početku dana ili je to najviše trenutak prije slikanja?

Niti na početku dana, niti prije slikanja nego kako – kada.

Kao npr.?

Pa, nekada ideja je stara pa se realizirava, nekad je na licu mjesta ako dođem pred ambijent koji ću slikati jer onda je logično da tražim točni motiv, zavisi, jel? Zavisi od motiva, zavisi od puno faktora…

Mato Jurković – započeo je slikati sliku iz ciklusa “Jedra”

A naprimjer, kada slikate ovdje u ateljeu?

Pa, često sam vezan za neke cikluse, ne znam, cikluse „Jedara“ i onda, zapravo, imam više ideja, radim neke skice, a onda iza toga, realizaciju nekih skica itd.

Dakle, onda ste prvenstveno vezani uz neki ciklus, ali uz taj ciklus opet imate neke svoje ideje koje isprobavate? 

Pa, naravno, mislim, u svakom ciklusu svaka slika je nova slika i prema tome nije ponavljanje jednog te istog, nego razvoj određenih varijanti ideje, osnovna ideja je recimo vezana uz motiv, ne znam, „Jedra“.

Kako slikate „Jedra“, imate nekakav motiv, sliku…

Ma ne, zamišljam si ritam koji želim prikazati, kolorit, snagu, koja mi pada na pamet da bi moglo tako se to doživiti, ono što čovjek u sebi proživljava, jel? Zamisao, naprosto, realizirati.

Imate sliku po kojoj radite ili?

Ne, slike koristim samo radi nekih tehničkih ili dokumentarnih podataka, da bih znao neke detalje, možda, sa tih modernih jedrilica.

Mato Jurković za vrijeme slikanja slike

Kada uđem u vaš atelje vidim slike na zidovima, sada, u 74. godini i dalje slikate. Što je to u slikanju što vas vuče da i dalje slikate i do kada mislite slikati?

Pa, valjda, logično je da je to profesija koja traje vrlo dugo i još uvijek imam snage i volje da radim. Do kada ću slikat to nikad čovjek ne zna, ali za sada je tako, da radim.

Tko su vam modeli za aktove i gdje ih nalazite?

Od početka modeli su bili na akademiji, gdje se uči ta tema, zapravo službeno, ali više kao anatomija. Dok poslije čovjek prelazi na koncept, koji zapravo treba iznjedriti njegovu verziju tog motiva, koji ne smije biti apsolutno ponavljajući, iako to je jedan standardni motiv – akt, od stotine godina slikanja. Modeli nisu profesionalni.

Čini mi se da slikate po sjećanju. Dali je to istina?

Pa, naravno, misim, slikati općenito možete perceptivno i konceptualno. Iako ne može se nijedno slikanje apsolutno izdvojiti u tom smislu,  uvijek je pitanje šta preovladava od toga. Pa tako i sjećanje je još i više koncept, nego što je percepcija direktna, jel? Tako da sjećanje je uvijek dio nečega što čovjek je već promišljao, itd.

Mato Jurković: “Autoportet” iz mladih dana

Rubens

Ispočetka ste, dok ste studirali radili reprodukcije starih majstora, Rubensa, čisto da shvatite kako su oni to slikali i onda ste kod Rubensa shvatili da on tu sliku nije naslikao onako kao vi, da bi mu trebalo 1000 godina da naslika slike koje je naslikao da je on to radio drugačije. Premda je vaša slika – kopija izgledala vrlo slično njegovom originalu, vi ste razumjeli da je on to napravio drugačije. Danas, svjetski istaknuti povjesničari umjetnosti govore je iza njega stajala cijela tvornica učenika koji su to slikali i da je on samo nešto npr. cvijeće naslikao, ali vi se ne biste složili s tim?

Ne, nisam tako rekao.

Nego?

Nego sam rekao da su oni naslikali samo cvijeće a glavnu sliku je on napravio. Iako se to ne slaže sa mišljenjima njegovih biografa koji smatraju da je to radila cijela škola i tako dalje, ne shvaćajući tempo njegova rada.

Peter Paul Rubens: “Autoportret”, 1623.

A, to je?

To je takav tempo da je u stanju bio to napraviti. To je vidljivo po opsegu njegovih slika.

I onda ste počeli razmišljati drugačije. Kako je on to napravio?

Da, onda sam naprosto promijenio koncept mišljenja, tehničkog pristupa slici, s time da je njegov rad bio zapravo proces vrlo smišljenog tehničkog postupka, koji sam ja od tada značajno unaprijedio kod sebe.

Pa ste onda počeli i brže slikati?

I inače sam brzo slikao, a to je još značajno unaprijedilo tempo, iako sam tempo kao tempo nije umjetnost ali je vrlo dobra osobina, da se ne mučite se slikom.

I, dakle, razmišljajući o njemu došli ste do zaključka kako je on to radio?

Pa, recimo, radio sam i reprodukcije i drugih majstora, ali prije svega on je značajan egzemplar u tom smislu, da sam zapravo, s obzirom na toliki opus, shvatio da je taj smišljeni tehnički postupak vrlo bitan za realizaciju svojih ideja, njegovu sposobnost da riješi velike kompozicije a i ne samo njih nego i sve motive, figurativne motive koje je radio.

Koji su od velikih slikara vaši uzori?

A jooj, to bi bilo jako puno. Iako sjećam se onih koji su me prvi potaknuli Claude Monet, Van Gogh dakle, vrhunac impresionizma, i počeci, preteče ekspresionizma tu negdje sam ja, kao dijete, gledao te slike i poslije je bilo puno drugih koji su značajno utjecali, odnosno, ostavili na mene jak utisak.

Kao npr.?

Na primjer, majstora baroka Caravaggia, zapravo, do spomenutih Rubensa, Rembranta, portret njegovi itd. pa kasnije Modigliani, neki slikari koji su svojom osobenošću, zapravo, prije svega mi se sviđali, dok suvremeno slikarstvo me nije ničim posebno oduševilo, smatram da je tu koncept previše došao do izražaja, napuštajući čak likovnost u korist nekih hermenautičkih teorija koje manje više ostaju velikoj većini, a naročito laicima, nepoznanica i čak velika enigma, što mislim da meni nije, nego jednostavno svijet umjetnosti je krenuo tim tokom i to je to.

Mato Jurković slika u svom ateljeu

Koja vas je prva slika zapanjila uz koju ste se počeli zanimati za slikarstvo?

Pa sjećam se, recimo Most u Argenteuilu, od Claudea Moneta, pa ne znam Van Goghove neke slike počev od onoga interijera, čempresa onih itd. ne bih znao izdvojiti baš sasvim jednu njegovu… sijače, oni njegovi suncokreti, svašta od toga je bilo fascinantno za mene.

Most kod Argenteuila (1874.) Claude Monet
Claude Monet: “Most u Argenteuilu”, 1874.
Vincent Van Gogh: “Suncokreti”, 1889.

Što mislite o Meštroviću, Deškoviću, vidim da imate njegovu skulpturu psa?

Naravno, za obojicu mislim da su vrhunski kipari. Čak, što više, žao mi je što neki naši povjesničari umjetnosti umanjuju veličine naših, stvarnih, velikana umjetnosti, da spominju to je tek obična secesija ali kakva secesija – genijalna secesija! Secesija jednog Meštrovića, a isto tako kad je u pitanju Deškovićev animalizam, njegova ljubav prema tim psima, odnosno njegovom psu, zapanjujuća je! Realizacija te ljubavi, ne mogu uopće odoliti da mi se to ne sviđa, iako ja nisam kipar.

Ivan Meštrović: “Zdenac života” U Zagrebu, ispred HNK, postavljen 1912.
Branislav Dešković: “Pas koji se češe”, 1907. – 1908.

Balkon

Na vašem balkonu smo, sjedimo, pijemo pivo i razgovaramo. Ovaj balkon ste prošle godine odlučili obojati sa slikama cvijeća, rekli ste mi da ste ga ponovno obojali i sada. Zašto i kakvog cvijeća?

Ma, više stilistički na neki način šarenilo, nešto što ne mogu raditi u ateljeu, jer bi me to smetalo, kad bi bila okolina šarena, ovdje, na balkonu, gdje samo sjedim i ne slikam, tu smije biti šarenilo, dapače, volim takav ambijent, tu ne vise slike, tu nemam platno koje bi mi zapravo bilo ometeno tom šarenom okolinom dakle, to je neki primarni razlog.

A zašto ste ga sada ponovo obojali?

Pa, dobrim dijelom, da kažem, zasluga očuvanja tog mog prostora koji je izložen kiši…

Youtube —>> https://bit.ly/2VZp13D

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *